Slučajevi protesta su usamljeni ili nevidljivi zbog elitizma umjetnika i neshvatanja da tumor koji dišemo ne traži ni pero, niti mač, već sklapel i preciznu ruku.
Drugi razlog je sveobuhvatna apatija koja je duboko pustila svoje korijenje i čini da svaka promjena djeluje nemoguće.
MONITOR: Predstava Sin dobila je neočekivani marketing nakon što je jesenas gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović sa suprugom demonstrativno napustio izvođenje predstave. Brojna gostovanja, povoljne kritike, nagrade, ali ipak gest političara, koji su postale zvijezde javnog života, učinio je više za reklamu ove predstave. Kako to tumačite?
RADONJIĆ: Prije bih rekao da je predstava dobila očekivani marketing i da je g. Grbović bio izrežiran da demonstrativno napusti predstavu.
Sin progovara o prošlosti i crnogorskom učešću u ratovima 90-ih, no još više govori o rašrafljenom društvenom trenutku u kome trenutno živimo. Teme krivice, traume i individualne odgovornosti ne spadaju u domen ,,pitkih”, te je za očekivati da generišu i osjećaj nezadovoljstva, kao kod gorepomenutog gospodina. U tom smislu, gest po sebi ne nosi nikakav skandal. Skandalozno pak jeste što se kroz taj i naknadne nastupe povodom ove teme sasvim jasno pokazalo da prvi čovjek Opštine direktno utiče na repertoarsku politiku Gradskog pozorišta, do te mjere da i gostujuće predstave moraju da prođu njegovo odobrenje. To je suština ove teme, no za nju je potrebno naći sagovornika među umjetnicima koji rade u pomenutom pozorištu.
MONITOR: Krajem prošle godine na festivalu ,,Dani Jurislava Korenića” u Sarajevu osvojili ste nagradu za najbolju režiju za predstavu “Sin”, dok je Mirjana Medojević za istu predstavu osvojila Nagradu za najbolji tekst. Komentar na to da je Medojević već godinama u Sloveniji, dok je Vaša posljednja režija bila u Srbiji?
RADONJIĆ: Nagrade iz Sarajeva su i Mirjani i meni jako drage jer su pokazatelj međuzavisnosti teksta i režije, proizvod bliske saradnje i jedan od dokaza da ta saradnja ima smisla. U međuvremenu, oboje širimo svoj krug saradnika i u već postojeći nukleus uvodimo one za koje smatramo da tom smislu mogu da doprinesu. Kad je riječ o velikim pozorišnim sistemima (a i Mirjana je u prethodnom mjesecu imala premijeru u nacionalnom teatru u Ljubljani) mora i kod rukovodioca / umjetničkog direktora da postoji vjerovanje da je smisleno pozvati baš vas. Očigledno je da ne tražimo svi smisao na istoj strani.
MONITOR: De-profesionalizacija i birokratizacija kulture, partijsko zapošljavanje, netransparentne procedure, bahatost i samovolju, prozvoljne repertoarske politike u CNP-u, neke su od mana u ovdašnjoj kulturi koje ste ranije žigosali. Ima li tome lijeka?
RADONJIĆ: Naravno da ima lijeka. Da smatram da pacijentu nema spasa, ne bih uspostavljao dijagnozu. Ipak, očigledno je da se radi o opakom malignitetu koji se proširio i nastavlja da se širi, te ako ne odreagujemo uskoro, strah me je da ćemo sasvim ostati bez zdravog tkiva, da izvinite na izrazu.
MONITOR: Bili ste dio projekta koji su prije par mjeseci pokrenule novine Vijesti – Razgovarajmo o kulturi. Da li je bilo interakcije – razgovora, polemike?
RADONJIĆ: Odazvao sam se tada pozivu glavnog urednika DN Vijesti, Srdana Kosovića, jer mi se činilo da je društveni trenutak plodan za rađanje diskusije. Odziva je bilo, naravno govorim sada isključivo o segmentu koji se odnosi na kulturu, ali sporadično. Jedan dio stručne javnosti znam da je imao zadršku da se uključi u raspravu, između ostalog jer je platforma ipak bila dio koncerna Vijesti. Mada rezervu mogu da razumijem, ipak mi se čini da nismo u poziciji da budemo toliki elitisti. S druge strane, bilo je i pojedinaca koji su platformu Razgovarajmo vidjeli isključivo kao prostor za izražavanje sopstvenog nezadovoljstva. Porivi ove vrste su mi, kao samostalnom umjetniku, razumljivi, no takvim pismima je falilo argumentacije i fokusa, te se u tom obliku nikako nisu mogli naći na portalu. Sve u svemu, iako plemenit pokušaj, projekat je pokazao da kao društvo nismo sazreli do nivoa dijaloga.
MONITOR: Nedavno ste napisali da imamo GMO kulturu koja je prije dvije decenije skrenula u ideju nacionalnog u umjetnosti da bi postala samozadovoljna i da to traje do danas. Ima li pokušaja da se probije taj patriotski oklop?
RADONJIĆ: S kraja devedesetih godina prošlog vijeka, kako je independistički pokret jačao, jačala je i svijest o specifičnosti crnogorske kulture. Sama ta pojava nije ni po čemu problematična, osim što je proces ,,nacionalnog buđenja” sprovođen u krajnje romantičarskom i mitomanskom maniru, naprečac. Na taj način je sve što ima predznak crnogorsko automatski postalo ,,vrhunski kulturni proizvod”, iako van granica naše zemlje nije ni primijećeno, a kamoli prepoznato kao značajno.
Dovoljno je prisjetiti se situacije u kojoj predsjednik žirija za Trinaestojulsku nagradu govori o državnim neprijateljima, odnosno činjenice da je Skupština usvojila apsurdne i sramne Izmjene i dopune Zakona o državnim simbolima, i postaje jasno da se radi o jednom obruču koji se sve jače steže oko umjetnika koji su i tako, usljed egzistencijalne neizvjesnosti, skloni autocenzuri.
Ako dodatno uzmemo u obzir i trenutnu politiku Ministarstva kulture, koje apsolutni primat daje razvoju tzv. kulturnih industrija i ,,samoodrživih” ,,proizvoda” u kulturi, jasno je zašto imamo mlade umjetnike koji o svakom nastupu van granica govore kao o predstavljanju Crne Gore i nikako ne shvataju da podrška koju dobijaju nije usluga, već obaveza nadležnih institucija. Na nama je da razvijamo svoje znanje i svoje poetike, a na institucijama da brižljivo i odgovorno izrađuju zakone i postavljaju strategije tako da nesmetano radimo, u nadi da će sve to biti dio malo šire baštine nego što je ova nacionalna.
MONITOR: Tokom protesta Odupri se Marija Backović, Vaša koleginica iz dramskog studija Prazan prostor, se obratila građanima. Predstava Sobe je bila otkazana zbog poklapanja sa terminom protesta. Zašto su među umjetnicima i kulturnim djelatnicima u Crnoj Gori ovo rijetki slučajevi?
RADONJIĆ: Marijin nastup je, naravno, njena odluka kao građanke. Ja mogu samo prokomentarisati, kao građanin koji ju je slušao, da je jako lijepo i nadahnuto govorila.
Što se samog otkazivanja predstave Sobe tiče, u tom periodu, upravo subotom dok su trajale protestne šetnje, je jedan nacionalni teatar proslavljao jubilarno izvođenje predstave kojom se diči kao politički hrabrom, a drugi imao premijeru predstave koja je takođe pretendovala da ima društveni angažman. I naravno da nacionalni teatri ne mogu usklađivati svoj repertoar prema protestnim šetnjama, no ipak je, gledano spolja, cijela stvar djelovala krajnje licemjerno i kao potvrda toga da crnogorskom pozorištu suštinski fali svijesti o društvenom kontekstu unutar kojeg nastaje. U to ime je ekipa koja stoji iza Soba, predstave koja pozorišnim sredstvima duboko zasijeca u anomalije društvene zbilje, smatrala nužnim da se činom otkazivanja predstave skrene pažnja na teatar kao generator društvenih promjena.
Pomenuo bih još i video radove Šibanje pjesnika i glumca Aleksandra Gavranića, kao i činjenicu da je Slaviša Grubiša, glumac i takođe član dramskog studija Prazan prostor, bio zapažena figura u toku građanskih protesta. A ni to nisu jedini ljudi iz svijeta umjetnosti s kojima je moguće otvoreno govoriti o zajedničkim problemima.
Zašto ovakvi slučajevi stoje usamljeni ili nevidiljivi? Prevashodno zbog elitizma umjetnika i neshvatanja da tumor koji dišemo ne traži ni pero, niti mač, već sklapel i preciznu ruku. Drugi razlog je sveobuhvatna apatija koja je duboko pustila svoje korijenje i čini da svaka promjena djeluje nemoguće.
MONITOR: Na čemu trenutno radite?
RADONJIĆ: U maju sam imao premijeru predstave Tristram Šendi, prema istoimenom romanu Lorensa Sterna, sa ansamblom Drame na mađarskom jeziku Narodnog pozorišta iz Subotice; sa tim specifičnim materijalom (još na specifičnom jeziku kakav je mađarski) smo se jako dobro izborili, što potvrđuju i reakcije publike i kritike koje pristižu. Prije par dana smo u dramskom studiju Prazan prostor u Podgorici okončali javne časove, svojevrsnu krunu radionica koje su rađene sa djecom i mladima u prethodnoj školskoj godini. Čeka me još i gledanje predstava na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu, gdje sam dio stručnog žirija, a onda idem na zasluženi odmor. O planovima i pregovorima za narednu sezonu još ne bih govorio.
Predrag NIKOLIĆ, tekst i foto: Monitor.co.me
