Snimateljka, producentkinja i rediteljka Ivana Marinić Kragić postigla je veliki uspjeh svojim debitantskim filmom “Nun of Your Business”, a nagrada na UnderhillFest-u za najbolji film u regionalnoj konkureciji samo je jedna od poslednjih u nizu.
Ova Splićanka ističe za “Dan” da je nakon studija kamere na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu režirala SF kratki film “Odlazak”, a istovremeno je zakoračila i u producentske vode i to u svojoj produkcijskoj kući “Marinis Media” u kojoj podjednako snima eskperimentalne dokumentarce (“Novi Južni Zagreb”), manjinske koprodukcije (“Reži” srpskog autora Koste Đorđevića). Radi kao kao frilenser za lokalne televizije i časopise kao fotoreporter, izlaže fotografije, a u međuvremenu snimila je desetak kratkih igranih filmova.
• Kako dolazite do teme, i kako odabirate žanrovski okvir u kojem ćete ispričati svoju priču?
– Meni se desi “klik”, i dođe mi kad se najmanje nadam. Doslovno, priča sjedne u krilo. Ne idem ciljano na film, ne razmišljam tako. Primijetila sam da me privlače društvene teme i položaj pojedinca u odnosu na zajednicu i šire globalna goruća pitanja. Teme koje se tiču tih relacija i imaju slojevitost me odmah osvoje. Srce mi tada zaigra.
• Kako ste došle na ideju da pravite film o Mariti i Fani?
– Prvo sam upoznala Maritu na Korčuli, gdje sam bila na ljetovanju. Imamo zajedničke prijatelje i jedno veče sam čula njenu priču. U tom selu odakle je ona, jako je izražena jaka Katolička crkva i patrijarhalno vaspitanje, što je uopšte za Dalmaciju specifično. Što je manja sredina to je još izraženije. Meni je bilo potpuno fantastično kad sam čula da je jedna djevojka iz takvog miljea pošla u samostan, zaredila se, napustila ga i odlučila da bude lezbejka… To je bio strašan okidač za mene.
• Da li ovaj film sa kojim ste osvojili nagradu na našem UnderhillFest-u, ali i na nizu uglednih festivala doku filma u Evropi, nešto govori o hrvatskom društvu?
– Teško mi je još da budem objektivna prema ovog filmu. Kao autor ono što sam htjela da napravim, s tim filmom sam napravila. Koliko on “radi” ne mogu da procijenim. To može samo publika da mi kaže. Publika, na moju sreću, pokazuje empatiju prema Mariti i Fani, za njihove životne odluke. Shvatila je publika pitanje lične slobode koje se postavlja u ovom filmu, a što je meni bilo presudno da počnem da ga snimam.
• Zašto ovu priču niste ispričali u vidu igranog filma, jer je to Vaš prioritet, kako ste rekli?
– Smatram da autor prvo polazi od priče koju želi da ispriča; drugo film ne radim zbog sebe nego zbog publike, jer ako radim za sebe što će ti festivali. A, onda, ako nešto hoćeš da kažeš onda treba komunicirati i pokazati stavove, a to znači biti odgovoran. Kad komuniciraš s publikom moraš korisiti prave alate da tu emociju i poruku preneseš. Dokumentarno i igrano su totalno različite forme i što se tiče artističkog i što se tiče produkcijskog pristupa, a svaka forma je stvar autorovog mišljenja da najbolje ispriča priču koju je izabrao. Ja smatram da je dokumentarno bolje i jače za ovu priču, a kad bih izabrala igranu formu onda bih krenula 10, 12 godina ranije.
• Kako je korona uticala na produkciju?
– Snimanja su se zaustavila ali filmovi nisu nestali. Čim se završio lokdaun snimanja su nastavljena, jer bilo je dosta produkcija na čekanju. I stranci su nam se vratili. Osjetila se korona, ali mislim da nije ispalo tako loše kako se očekivalo.
