Pred ženom je hiljadu zahtjeva, ali ono u čemu većina, usuđujem se reći, griješi jeste nerijetka potreba da opravdavaju svoje odluke i izbore porodici, ali i društvu generalno, postavljajući time sebe u ulogu žrtve. Pravo na izbor je široka tema i podrazumijeva sve, pa i najluđe izbore, ukoliko za njima postoji potreba, ali bez osjećanja griže savjesti jer se bira drugačije od većine – rekla je za Pobjedu glumica Ivana Mrvaljević, naša sagovornica u nastavku serijala Žene u Crnoj Gori između tradicionalnog vaspitanja i modernih izbora.
Ona naglašava da srećom postoje i žene, ali i muškarci, koji ipak shvataju suštinsku važnost rodne ravnopravnosti i koji tu važnost i žive.
– Vrijeme osviješćenosti, iako kasni, stiglo je i kod nas – smatra Mrvaljević.
Kompromisi
Naša sagovornica smatra da se najteže pomiriti sa saznanjem da se kompromisi u životima naših žena doživljavaju kao normalnosti, da se oni od žene očekuju i podrazumijevaju.
– Život se, između ostalog, sastoji i od kompromisa. I nije problem svjesno, sa određenim ciljem učiniti kompromis. Problem je što se najčešće taj kompromis podrazumijeva ili jednostavnije rečeno: žena je dužna da vodi računa o porodici, da bude supruga i majka, a ako dodatno ima namjeru da gradi karijeru, neka vidi kako će, te obaveze takođe ostaju – kaže Mrvaljević.
Mjera je, prema njenom mišljenju, u svijesti oba pola.
– Podjela poslova i postupaka na muške i ženske davno je prevaziđena. Biološke različitosti su jedno, ali za sve druge stvari jednako smo sposobni i jednako možemo doprinijeti i sopstvenoj porodici i društvu, ukoliko je prisutno poštovanje i empatija. Takođe, onima koji smatraju da biti džentlmen znači čuvati ženu od rada i odluka, kao njegovu slabu i samo uz njega zaštićenu „princezu“ koja nema potrebu da misli i zarađuje, zapravo je čista manipulacija, odnosno kod mnogih naslijeđen model odnosa prema ženi – kaže Mrvaljević.
Ona dodaje da i mnoge žene valjda to vuku iz bajki, imaju predstavu o sebi kao krhkim i nezaštićenim bićima kojima treba zaštitnik (čitaj tutor), što je takođe svojevrsna manipulacija i frustrira mnoge muškarce u našem društvu.
Očekivanja
U svakom od njenih doba, naglašava naša sagovornica, društvo u kome živimo od žene ima određena očekivanja.
– Od djevojčice se očekuje da bude tiha i vrijedna, od djevojke da ne bude kurva, od žene da bude majka – kraljica, a od starice, najrađe, ako kako može, da ne postoji. Mnogo je okrutnih tema i nerealnih dvostrukih standarda koji se postavljaju pred ženu na našim prostorima. Rodna ravnopravnost zaista je neiscrpna tema, a dok god kao društvo kruto nastavimo da tu važnu temu tretiramo kao hir „raspuštenih žena“, ona će stajati kao problem i ozbiljna kočnica modernog građanskog crnogorskog društva – smatra Mrvaljević.
Ona naglašava da su očekivanja, koja su dio naše tradicije, stvorila i žene koje su pomirene sa tom „sudbinom“, ali i one koje pokušavaju da nešto promijene, pa se ipak sve završi predajom pred dominantnošću muškarca u njenom životu koji prije ili kasnije dobije tu ulogu „spasioca“. A, dodaje, postoje i one koje neostvarivanje uloge supruge i majke doživljavaju kao lični neuspjeh i postaju ogorčene.
– Ovdje se, nažalost, životni uspjeh žene još ne mjeri srećom, zadovoljstvom, ekonomskom i ličnom slobodom već ispunjavanjem određenih životnih zadataka. Onih bez čijeg ispunjenja, kako su nas uvjerili, život žene nema smisla. Ali za sve to, krivci ipak nijesu žene, iako često u našem društvu čujem konstatacije da su žene krive za sve pa i za tzv. „emancipaciju“ jer su „sebe sada i te kako zajebale“. Ko im je, kažu, kriv što su tražile „ravnopravnost“, pa sada moraju i da budu sve ono što tradicionalne vrijednosti nameću, ali i da grade karijere, zarađuju, odlučuju, vode aktivan društveni život – kaže Ivana Mrvaljević i poručuje da sad, povrh svega, žene i zbog toga osuđuju!
Kome podnosimo račune?
– Prioriteti su individualna stvar. Za početak, ne izvinjavati se za sopstvene izbore i odluke i ne postavljati pred sebe ogromne ciljeve. Zašto? Kome podnosimo račune? Možda nekim uvjerenjima ponijetim iz tradicije da moramo, ni ovako ni onako, nego tačno onako kako od nas to očekuju. Kada izbacimo iz sopstvene svijesti taj momenat opravdanja bilo pred sobom ili drugima zbog neispunjenih „uputstava“ o načinu života i razmišljanja, oslobađamo i sebe i druge oko sebe i stvaramo odlične uslove za sreću. Svaki odnos koji nije zasnovan prvo na ljubavi je čisto licemjerje. A što se poštovanja tiče, jedino je koje obezbjeđuje ravnopravan odnos i to iskreno poštovanje, poštovanje potreba i želja onog drugog, i – sloboda – naglašava Ivana Mrvaljević.
Moji izbori su uvijek bili iz ljubavi iako se nijesu uklapali u zadate forme
– Profesija koju sam odabrala traži ljude rasterećeni, vizionarski duh i razmišljanja. Stege izazvane podržavanjem stereotipa tradicionalnog društva jednostavno nijesu u skladu sa tom profesijom. Glumce su oduvijek pratili avangardni životni izbori. Naš ugao posmatranja, razumijevanja, pa i prihvatanja raznih ljudskih izbora nije radikalan i prema izreci „sve što je ljudsko nije mi strano“ demokratski podržava pravo na izbor. Moji izbori su uvijek bili iz ljubavi, iako se nikada nijesu uklapali u zadate forme. Pa ni izbor profesije. Ja nijesam stvorila porodicu po biblijskim pravilima, ali je sve stvoreno u toj sinergiji zaista plod ljubavi i iskrenog poštovanja koje podrazumijeva slobodu, odnosno pravo na izbor onog drugog, bez namjere da nas očekivanja odvedu u relacije koje su nedostojne zrelih ljudi. Svako pravi sopstvene izbore i odgovara pred sobom zbog njih. Ne smatram da sam nešto previše propustila u porodičnom životu jer moje polje djelovanja nikada ne bi došlo do izražaja da sam se upinjala da ostvarim nešto što zapravo nije bilo u skladu ni sa mojim personalitijem niti sa životom koji sam vodila i koji vodim – smatra Ivana Mrvaljević.
