Rodžer Voters je svojevremno napisao čitavu rok operu o opasnostima izolacije, ali izgledalo je da mu život u karantinu prija dok je sredinom aprila vrijeme provodio u svom kućnom studiju. Nastavio je sa pripremama za odloženu turneju This Is Not a Drill, snimajući muziku (uključujući omaž njegovom pokojnom prijatelju Džonu Prajnu) i istražujući ljevičarsku politiku i globalne probleme (noć prije toga gledao je „seriju vebinara o cieloj priči o Siriji“). „Ako tražite utjehu“, kaže Voters zaglavljen kod kuće, „može vam pomoći da se fokusirate na neke stvari.“
Nevjerovatno naporno radite na svojim turnejama. Kako se osjećate kada morate ovo da odložite?
Da, pa, nismo prestali sa radom. Nismo stali ni na sekundu. Predstava je dijelom rokenrol arena, dijelom bioskop. Ideja je zasnovana na tome da smo podijeljeni između vladajućih klasa, za koje ja karakterišem da žive u iCloud-u. Oni žive na nebu – gore je sve bijelo i žive u velikom luksuzu. A tu je i podzemni svijet gdje se mi ostali šuškamo okolo, neprijatno otupjeli. A tu je i treće mjesto, koji je plod moje mašte, gdje ljudi iz cijelog svijeta, svih zajednica, boja, vjeroispovesti, religija mogu da se okupe i razgovaraju jedni sa drugima. Zapošljavaću glumce da budu likovi u baru — već sam na kastingu i napisao sam kompletan scenario.
Da li spajate pjesme i iz sopstvenog kataloga zajedno sa onima iz vremena Pink Floyda — možda one koje niste svirali na nedavnim turnejama?
Mrzim što moram da vam ukažem na ovo, ali sve su to moje pjesme! Mogu sastaviti set listu bilo kojih pjesama koje sam ikada napisao u životu, sa izuzetkom nekih ranih. Nisam siguran gdje bi „Set the Controls [for the Heart of the Sun]“ moglo da se uklopi u ovu priču – zato što sam tada bio u ranim dvadesetim i prepisivao sranja iz knjiga kineske poezije.
Prošle godine ste imali neku vrstu pokušaja mirovnog sastanka između vas i Davida Gilmoura. Šta se tada desilo?
Da. Smiješno je da kažeš između mene i njega. U sobi nije bilo slona. U sobi je bio bubnjar! Nick [Mason] je bio tamo. Samo nas troje je živo. Sid [Barrett] je mrtav i Rick [Wright] je mrtav. Napisao sam neku vrstu plana, ali moj plan nije urodio plodom. Bilo je samo, “možemo li objaviti remasterizovanu vinil verziju ‘Animals’ da se ona ne pretvori u treći svetski rat?” Rekao sam: „Zašto ne bismo glasali, da bar možemo da nastavimo sa tim?“ Ali oni to nisu željeli. Bog zna zašto.
U ovim groznim vremenima, primamljivo je pomisliti da bi bilo lijepo da se otuđeni bendovi ponovo ujedine, zar ne?
Ne, ne bi bilo lijepo! Bilo bi jebeno grozno. Očigledno, ako ste obožavatelj tih dana Pink Floyda, onda imate drugačije gledište. Ali morao sam to da preživim. To je bio moj život. Znam da sam posle toga proglašen za nekog negativca … neka bude tako. Mogu da živim sa tim. Ali, da li bih zamijenio svoju slobodu za te lance? Nema šanse.
Zastrašujuće je shvatiti koliko je ljudi sa naših najomiljenijih turneja u sedamdesetim ili starije, i razmišljati šta to znači za njihovu budućnost. Da li vam je palo na pamet da su neki od vaših vršnjaka možda već odigrali svoje poslednje predstave?
Pa, neki ljudi ionako igraju svoje poslednje nastupe, jer su jebeno prestari! Kao ja, na primjer. Dugo sam razmišljao prije nego što sam ponovo rezervisao ovu turneju za sledeće ljeto (2021). Morao sam da donesem odluku da li da pritisnem dugme ili ne. Imam 76 godina, tako da ću sledeće godine imati 77. Teško mi je da zamislim da radim rokenrol arenu kada budem imao 80. Znate, svemu dođe kraj. Niko ne živi vječno.
Vi ste pristalica Bernija Sandersa i niste obožavatelj Džoa Bajdena. Da li vas uopšte povode argumenti ljudi poput Noama Čomskog da su oni sa ljevice dužni da glasaju za demokratskog kandidata?
To je jedno od rijetkih pitanja gdje sam na ogradi. Ne mogu da zamislim da Bajden pobijedi Trampa na izborima. Bajden je takav jebeni ljigavac, i tako je slab, i nikome se ne sviđa. Tramp je bar prodavac zmijskog ulja. On radi trikove. On ih zaista loše radi, ali ljude nije briga. Oni nekako vole sve to. Ali još uvijek se zateturam pod težinom toga što su odbili jedinog kandidata koji je predstavljao ljude u Americi, a to je bio Berni Sanders, a još uvijek jeste. Iskreno, ne znam gdje stojim po tom pitanju manjeg od dva zla.
Volite muziku Džona Prajna i druge korenite stvari, poput Band. Da li ste ikada razmišljali o tome da snimite muziku koja je više u tom smislu?
Smiješno je da to pitate. Napravio sam novu verziju [Prineovog] „Paradise“, i priznajem da sam jutros pomislio: Definitivno bih mogao da uradim “Hello in There” i „I wonder what key ‘Sam Stone’ is in?“?“ I očajnički želim da uradim „Donalda i Lidiju“. Zamislite radost, čak i za sebe, što sam snimio te pjesme i dozvolio da dio svog života proživim to iskustvo.
Izvor: Rolling Stone
